Ivana Novoselec za mjesečnik "Banka" (svibanj 2011).

O pretpristupnim fondovima EU predstavnici naših općina, gradova i županija često govore s razočaranjem. Dosadašnja iskustva poučila su ih da dobar dio pretpristupnih sredstava zapravo odlazi na tehničku pomoć (dakle, konzultantske usluge) nacionalnoj administraciji kako bi se osposobila za provedbu  reformi i uvođenje procedura potrebnih za pristupanje EU. Dojam koji upravo kao konzultanti stječemo u radu sa središnjom državnom upravom jest, međutim, da su i viši dužnosnici na nacionalnoj razini rezervirani spram pretpristupnih fondova, budući da su mogućnosti za “tvrde” investicije u infrastrukturu relativno ograničene, a tehnička pomoć, ako i jest dugoročno koristan oblik potpore radu uprave, ne predstavlja dovoljno vidljiv i popularan način «povlačenja» sredstava EU.

Ilustracije radi, za 2010. Hrvatska je na raspolaganje iz Integriranog pretpristupnog Instrumenta (Integrated Pre-Accession Instrument, IPA) dobila 154,2 milijuna eura, od čega je samo 56,5 namijenjeno komponenti  III – Regionalni razvoj, kojom su obuhvaćene investicije u infrastrukturu. No samo će jedan dio tih sredstava biti namijenjen pripremama infrastrukturnih projekata u zaštiti okoliša, prometu i poslovnoj infrastrukturi te njihovoj provedbi – dio je i dalje namijenjen savjetodavnim uslugama u vođenju programa i poticanju poduzetništva.

Promatramo li, međutim, evoluciju europskih sredstava koja je RH koristila, počevši od Programa pomoći zajednice za obnovu, razvoj i stabilizaciju, CARDS,  preko pretpristupnih fondova PHARE, ISPA I SAPARD pa do najnovije IPA-e, ipak je vidljiva tendencija postupnog usmjeravanja pomoći prema infrastrukturnim projektima. Nepisano je pravilo Europske komisije da su zakonske prilagodbe i administrativni kapaciteti za njihovu provedbu prioritet pretpristupnog procesa i da je tek osposobljenoj administraciji moguće u ruke dati sredstva za investicije. Zapravo je i samo uvođenje investicijskih elemenata u pretpristpune programe donekle u funkciji «vježbe» i pripreme za strukturne fondove pa je njegova svrha dvojaka: uz samo unaprjeđenje infrastrukture, bitno je razvijati sposobnosti naše administracije da projekte planira, priprema i provodi.

Komponenta III IPA-e podrazumijeva tri operativna programa: «Regionalna konkurentnost», «Zaštita okoliša» i «Promet». Dok «Regionalna konkurentnost» podrazumijeva različite oblike potpora društvenoj i gospodarskoj koheziji i izjednačavanju u stupnju regionalnog razvoja, pa samo manjih dio programa otpada na financiranje projekata poslovne i turističke infrastrukture u županijama s preko 50% područja od posebne državne skrbi, «Zaštita okoliša» i «Promet» financiraju pripremu dokumentacije i radove na izgradnji i obnovi infrastrukture – kad se radi o «Zaštiti okoliša», to su infrastrukturne investicije u vodovod i odvodnju te upravljanje otpadom, a u «Prometu» željeznice i plovni putevi. Iz ovih se sredstava do sada, primjerice, financirala izgradnja i obnova vodoopskrbnog sustava i sustava upravljanja otpadnim vodama u gradu Karlovcu, građevinski radovi na regionalnom Centru za gospodarenje otpadom Bikarac, ali i izrada studije izvedivosti i procjena utjecaja na okoliš za nadogradnju i modernizaciju uzduž Koridora X u RH te priprema projektne dokumentacije za niz drugih projekata.

Manje investicije u komunalnu infrastrukturu u ruralnim područjima predviđene se još i kroz IPARD, Program ruralnog razvoja koji je inače svojim većim dijelom namijenjen privatnom sektoru.

Ulaskom u Europsku uniju i otvaranjem pristupa strukturnim fondovima, količina sredstava namijenjenih ulaganjima u javnu infrastrukturu znatno će porasti. Procjenjuje se da će Hrvatskoj biti na raspolaganju iznosi oko deset puta veći nego u pretpristupnom razdoblju, a administrativno osposobljavanje za pristupanje EU izgubit će na važnosti i prepustiti prioritet investicijama u konkurentnost regija, prometnu, energetsku infratrukturu te infrastrukturu za zaštitu okoliša. Najveće investicije Europa predviđa kroz Kohezijski fond namijenjen zaštiti okoliša i prometu, ali javna infrastruktura značajno će se financirati i kroz Europski fond za regionalni razvoj (ERDF). Nacionalni strateški referentni okvir i prvi nacrti novih operativnih programa predviđaju ulaganja u raznolikije oblike infrastrukture – u regionalnoj konkurentnosti, primjerice, ne više samo poslovnu i turističku, kao do sad, nego i obrazovnu i zdravstvenu. 

Dakle, količina i namjena europskih sredstava kojima Hrvatska raspolaže ulaskom u Uniju će znatno porasti. Međutim, činjenica da treba utrošiti puno više sredstava za tehnički i investicijski zrele projekte koji se uklapaju u strateški osmišljene programe predstavlja nemali izazov za hrvatsku nacionalnu, regionalnu i lokalnu upravu.

Naime, kako bi se projekt financirao iz strukturnih fondova, nužno ga je planirati godinama unaprijed i dosljedno ulagati u njegovu pripremu. Operativni programi za strukturne fondove izrađuju se za višegodišnja razdoblja, a projekte koji će po vrijednosti prelaziti 50 milijuna eura (ili 25 ako se radi o zaštiti okoliša i energetici) nužno je preliminarno identificirati već u samom programu. Osim toga, sustav financiranja strukturnih fondova predviđa da se troškovi nadoknađuju iz proračuna EU u državni, a potom i korisniku, tek nakon što su učinjeni. Stoga će provedba velikih projekata predstavljati značajno opterećenje za regionalne i lokalne proračune i po svoj prilici pokrenuti pod tepih potrpana pitanja fiskalne decentralizacije. 

Sredstva koja nas očekuju jesu velika, ali nisu neograničena pa će biti neminovno da se između nacionalne, regionalne i lokalne razine u procesu pripreme programa na transparentan način odluči o zajedničkim prioritetima. Pritom, prioritetni projekti moraju biti ne samo od javnog interesa, nego i strateški opravdani te na putu spremnosti za provedbu i investicijski zdravi. Budući da pravna regulativa strukturnih fondova predviđa sankcije za odstupanja od dinamike u trošenju sredstava, (tzv. N+3 pravilo zahtijeva da se alocirana sredstva na adekvatan način potroše u 3 godine od alokacije iz EU proračuna, inače se vraćaju) sustav će se pokazati nemilosrdan prema oklijevanju i probijanju rokova.

Računamo li zaista sa članstvom u Uniji u sljedećih dvije-tri godine, trebali bismo postaviti nekoliko ključnih pitanja za naše društvo.

Kao prvo, kao građane RH trebalo bi nas zanimati na koji način se odlučuje o definiranju strategije i izboru projekata koji će se financirati iz strukturnih fondova. Vlada i ministarstva već preko godinu dana rade na pripremi operativih programa i identifikaciji projekata za struktne fondove. Postavlja se pitanje zašto se u javnosti o tome razmjerno malo govori i zašto nije pokrenuta široka javna rasprava o temataskim područjima i vrsti projekata koji će se financirati?

Drugo, trebalo bi nas zanimati na koji način država i regionalna uprava ulažu u pripremu projektne dokumentacije za identificirane projekte. Planira li se sustavno ulaganje u izradu projektne dokumentacije u opsegu koji odgovara najavljenoj razini financiranja investicija?

I konačno: kako će nositelji projekata (javna poduzeća, županije, općine, gradovi) predfinancirati i sufinancirati projektne aktivnosti? Odakle sredstva za predfinanciranje oko pola milijarde eura investicija na regionalnoj razini godišnje?

U Hrvatskoj je u tijeku proces planiranja razvojnih politika i investicija za, vjerojatno, sedmogodišnje razdoblje. No, javna rasprava o tom procesu, čini se, izostaje. Ne brine li nas takva situacija zbog šireg pitanja o sposobnosti ovog društva da se uključuje u donošenje i praćenje javnih politika, zabrinimo se barem zbog mogućnosti da se Hrvatskoj namijenjena sredstva vrate u proračun EU ako se za njih ne pripremimo na adekvatan način.