Ivana Novoselec za mjesečnik "Banka" (travanj 2011.)

Prema podacima EUROSTAT-a, 99% svih europskih tvrtki spadaju u kategoriju malih i srednjih poduzeća. Te tvrtke osiguravaju više od dvije trećine radnih mjesta u europskom privatnom sektoru. Jasno je, dakle, da je Europa nužno orijentirana na razvoj politika, regulatornog okvira i fondova koji će segment malog poduzetništva osnaživati za globalnu ekonomsku utakmicu.

Naglasak na razvoj MSP-a kao temelja konkurentnosti europskog gospodarstva snažno je istaknut još L isabonskom agendom koja je artikulirala ciljeve gospodarskog razvoja Europe do 2010., a nastavljen u novom planu razvoja Europe 2020. U objema strategijama Europska komisija i članice EU pokazuju da malo i srednje poduzetništvo, s obzirom na njegovu dinamičnost i fleksibilnost, kao i otvorenost inovacijama, smatraju jednim od ključnih elemenata europske konkurentnosti i temeljem politike zapošljavanja u Uniji.

Kada govorimo o politici razvoja malog i srednjeg poduzetništva (MSP), središnji je dokument Europske komisije tzv. SME Act («Zakon o malom i srednjem poduzetništvu») koji datira iz 2008. godine. Provodnim motivom Think Small First («Najprije misli na malo»), taj dokument europskim policy makerima nalaže svojevrstan preferencijalni režim za MSP, principe kojima se imaju voditi u pripremi i provedbi svih drugih politika kako bi zaštitili i promovirali interese malih poduzeća.

Ključne politike EU koje imaju u vidu razvoj malog i srednjeg poduzetništva  jesu politika istraživanja i inovacija te kohezijska politika ili politika regionalnog razvoja, a njihovi financijski programi podrazumijevaju različite oblike potpora poduzetnicima. 

Ključni program kojim u periodu 2007. – 2013. EK financira upravo poduzetništvo jest Okvirni program za konkurentnost i inovacije (Competitiveness and Innovation Framework Programme, CIP). CIP-ovi programi podržavaju inovacije u MSP-ima, s osobitim naglaskom na eko-inovacije i energetsku učinkovitost, ali promiču i različite oblike usluga i servisa za razvoj poduzetništva. Jedna od 3.6 milijardi eura, koliko ih je za ovo razdoblje EU izdvojila za CIP, usmjeravaju se u poboljšanje pristupačnosti izvora financiranja, odnosno u financijske instrumente namijenjene malom i srednjem poduzetništvu (rizični kapital, kreditne garancije, mikro-krediti, sekuritizacije itd.)

Sedmi okvirni program za istraživanje i razvoj (Framework Programme 7, FP7) za razdoblje 207. – 2013.  krovna je platforma za istraživačke projekte i inicijative na europskoj razini vrijedna 6.4 milijardi eura. Kako je jedan od ciljeva istraživačke politike EU povećati ulaganje privatnog sektora u istraživanje i razvoj, namjera je Europske komisije da u programe i projekte FP7 uključi ne samo europske industrije, nego i male i srednje poduzetnike za koje je predviđen zaseban pod-program «Istraživanje za potrebe MSP-a».

Konačno, većina nacionalnih i regionalnih programa za konkurentnost i razvoj ljudskih potencijala koji se financiraju iz strukturnih fondova (ERDF, ESF) potiču razvoj MSP-a. Za razliku od CIP-a i FP7, operativni programi za regionalnu konkurentnost i razvoj ljudskih potencijala teritorijalno su koncentrirani na nacionalnu ili regionalnu razinu, ali uglavnom sadrže mjere slične CIP-ovim: od poticanja inovacija kod MSP-a i ulaganja u modernizaciju proizvodnje i poboljšanje nastupa na tržištu, preko poboljšanja infrastrukture i usluga za podršku poduzetnicima, do različitih financijskih instrumenata namijenjenih poduzetnicima i različitih oblika obrazovanja poduzetnika. 

Europska komisija i zemlje članice ovih se mjeseci pripremaju za novu financijsku perspektivu, onu od 2014. – 2020. Programi koji se donose bit će oblikovani u skladu s novom agendom Europa 2020. U tijeku su konzultacije oko izrade novog, Osmog okvirnog programa za  istraživanje i inovacije (FP8), a najavljeno je da će on objediniti dosadašnje istraživačke programe iz FP7 s programima i instrumentima za poticanje poduzetništva iz CIP-a kako bi se struktura fondova za istraživanje i inovacije pojednostavila i kako bi se snažnije potaknula suradnja između istraživačkih institucija i MSP-a. 

U osnovnoj koncepciji svojih širih ciljeva, sadašnja hrvatska politika razvoja MSP-a (artikulirana u Vladinom «Programu poticanja malog poduzetništva 2008. – 2010.») ne razlikuje se značajno od sličnih europskih programa. Ono, međutim, u čemu se hrvatski pristup razlikuje od europskog, jest odnos prema koncentraciji javnog ulaganja i planiranju i ocjeni njegovog utjecaja.

Europski programi podliježu načelu koncentracije, koje nalaže da je, radi postizanja adekvatnog i mjerljivog učinka europskih sredstava, intervencije potrebno fokusirati na uži niz ključnih ciljeva i mjera. Osim toga, svi programi EU imaju definiran strog sustav nadzora nad trošenjem sredstava i izvještavanja o učincima pojedinih projekata te obavezu ocjene učinaka programa. U tom pogledu, nažalost, hrvatske potpore MSP-u daleko su od europskog modela. Sam Operativni program Vlade za 2011. o rezultatima dosadašnjih ulaganja u MSP govori samo u terminima broja i količine dodijeljenih potpora, bez analize učinaka.  Taj broj, pak, kao i širok tematski opseg pod-programa, svjedoče o činjenici da sredstva nisu planirana niti dodjeljivana prema kriteriju maksimalnog mogućeg učinka na razvoj gospodarstva i zapošljavanje, nego upravo nastojeći da se njima obuhvati što veći broj korisnika. U razdoblju 2008. – 2010. dodijeljene su potpore u vrijednosti od 768.611kn, koje su razdijeljene na 19 pod-programa u dijapazonu od poticanja gazela do poduzetništva mladih i obrazovanja poduzetnika, i to na ukupno 15.799 subjekata. To daje prosječnu vrijednost potpore od oko 50.000 kn. Teško je očekivati stvaran utjecaj tako usitnjenog i raspršenog ulaganja, a nije izvjesno niti postoji li nakana da se taj utjecaj nekim oblikom ekonomske analize pokuša izmjeriti ne bi li se za buduća razdoblja izvukle lekcije i redefinirali ciljevi i metode izdvajanja iz državnog proračuna za razvoj MSP. U tom smislu, ulazak Hrvatske u EU nametnut će određenu disciplinu koju treba pozdraviti. Ipak, EU zadaje samo okvir za planiranje i trošenje sredstava, sadržaj programa definira se na temelju nacionalnih strategija.  EU će dakle, sugerirati model nacionalnog razvojnog planiranja, ali ona ne može poslužiti kao izlika za nedostatak hrabrosti i odlučnosti koju bi svaka Vlada morala pokazati pri izboru razvojnih prioriteta i koncentraciji javnih sredstava na ključne programe i projekte.