Mirjana Samardžić za časopis "Banka" (ožujak 2011.)

Svrha i ciljevi

Opredjeljenje za smanjenje postojećih razlika u razvoju europskih regija nastalo je prvi puta već potpisivanjem Rimskih ugovora (ugovori o osnivanju EZ-a) 1957 godine. Od tada do danas, značaj Regionalne ili Kohezijske politike EU rastao je sukladno socijalnim i gospodarskim trendovima na zajedničkom europskom prostoru.

U posljednjih 15-ak godina značaj regionalne politike posebice je važan iz dva razloga:

1. Regionalna politika ima posebnu ulogu u kontekstu europskih integracija jer je jedina redistribucijska politika eksplicitno usmjerena na smanjenje socijalnih i gospodarskih nejednakosti europskih regija. Naime, solidarnost i kohezija koje se promiču ovom politikom prepoznate su kao ključ za uspjeh proširenja EU.
2. U kontekstu željenog gospodarskog rasta prepoznato je da je nemoguće ostvariti ciljeve zacrtane Lisabonskom agendum (strategijom ekonomskog rasta EU) ukoliko jedini pokretači tog gospodarstva nastave biti samo najbogatije europske regije. 

Stoga ne treba čuditi da je Regionalna politika danas drugi najveći potrošač europskog proračuna (odmah iza Zajedničke poljoprivredne politike) i zauzima oko jedne trećine ukupnih proračunskih sredstava. U financijskoj perspektivi 2007 – 2013, ilustracije radi, to su 347 milijarde eura.

Provedba regionalne politike

Osim razumijevanja svrhe i ciljeva Kohezijske politike, jednako je važno znati što se kroz tu javnu politiku konkretno podupire, te na koji način se financira.  Regionalna politika je okvir gospodarskog razvoja Unije i podupire investicije u području jačanja malog i srednjeg poduzetništva, razvoju javne infrastrukture (posebice u području prometa i zaštite okoliša), poticanju istraživanja i razvoja, jačanju tržišta rada i obrazovanja.   

Uz ove generalne teme, svako sedmogodišnje financijsko razdoblje donosi svoje specifične strateške smjernice. Tako je u periodu 2000 – 2006 naglasak bio na olakšanoj integraciji regija novih zemalja članica, a u periodu 2007 – 2013 na jačanju gospodarskog rasta i zapošljavanja te ostvarenja ciljeva Lisabosnke agende.

U sada već zahuktalim pripremama za period 2014 – 2020, posebna se pozornost daje temama vezanim uz energetsku učinkovitost, zaštitu prirode i okoliša, te eko-inovacijama u poduzetništvu.

Biti će zanimljivo vidjeti kako će europske regije, uključujući i Hrvatsku, znati odgovoriti na te tematske izazove.

Okvir za financiranje navedenih područja investiranja dosta je složen:

Obzirom da govorimo o Regionalnoj politici i ulaganju na regionalnoj razini, potrebno je znati što obuhvaća “regija” u briselskoj terminologiji. Cijeli prostor EU podjeljen je na nekoliko razina teritorijalnih cjelina kroz NUTS (en. Nomenclature of Units for Territorial Statistics) klasifikaciju kako bi se omogućilo ujednačeno prikupljanje statističkih podataka na usporedivoj razini. Regionalna razina na kojoj se “vodi” Kohezijska politika je takozvana NUTS 2 razina po kojoj regija obuhvaća područje s brojem stanovnika od 800,000 do 3 milijuna. BDP jedne takve regije u odnosu na prosjek europskog BDP-a definira koliko sredstava iz europskog proračuna regija može povući za svoje investicije.

Investicije se financiraju kroz instrumente Kohezijske politike – kod nas u zadnje vrijeme često spominjane “Strukturne ili kohezijske fondove”. Struktruni fondovi su definirani zajedničkom regulativom, a svaki je još posebice zasebno detaljiziran – Europski fond za regionalni razvoj, Europski socijalni fond i Kohezijski fond. 

Kako bi zemlja članica za svoje regije mogla povući sredstva, mora pravodobno pripremiti relevantne programske dokumente (sektorske i/ili regionalne operativne programe) s pripadajućim razvojnim projektima. Osim jasnog strateškog opredjeljenja i pripreme tehničke projektne dokumentacije, zemlja članica prema Briselu mora dokazati i osposobljenost da upravlja dodjeljenim sredstvima. Ovo posljednje bio je najveći izazov novim zemljama članicama u korištenju Strukturnih fondova.

Zanimljiva je usporedba upravljačkih struktura u starim i novim zemljama članicama: U starim zemljama članicama upravljačka struktura za Strukturne fondove u potpunosti prati njihov ustavni i administrativni ustroj - pa primjerice – ako zemlja ima federalni ustroj poput Njemačke I Austrije – onda je i upravljanje EU sredstvima povjereno razini saveznih država. Isto tako – ako zemlja ima jak decentralizirani regionalni ustroj poput Španjolske – onda je i upravljanje EU sredstvima na regionalnoj razini. Kod novih zemalja članica upravljanje Strukturnim fondovima je centralizirano osim u slučaju Poljske i Češke. To je dokaz da u tim zemljama nedostaje iskustva i upravljačkih kapaciteta na nižim razinama vlasti.

Izazovi za Hrvatsku

Hrvatska će početi sudjelovati u Kohezijskoj politici i koristiti njena sredstva ili u zadnjoj godini ove financijske perspektive EU (2007 – 2013) ili  na samom početku nove (2014 – 2020).  Kako bismo osigurali da dostupna nam sredstva i povučemo, morat ćemo odraditi dosta pripremnog posla:

1. Iako je hrvatska administracija već pripremila nacrte programa na temelju kojih bismo trebali dobiti sredstva u 2012 – 2013, veliki je posao pred nama u definiranju strateških prioriteta i ciljeva kroz programe za 2014 – 2020. Sada je potrebno odlučiti u što želimo ulagati u narednih 10 godina, kako se to poklapa s našim nacionalnim planiranjem razvoja, te kako ćemo to dosljedno provoditi bilo sufinanciranjem EU projekata, bilo financiranjem vlastitih investicijskih projekata.
2. Kada govorimo o “spremnim” projektima za financiranje za koje je pripremljena sva potrebna tehnička dokumentacija, obično se hvalimo desecima takvih projekata. No realnost je da nam je potrebno nekoliko stotina spremnih projekata kako bismo bili sigurni da ćemo povući milijarde dostupnih nam eura.
3. Za potrebe korištenja pretpristupnih sredstava, tijekom dvijetisućitih građen je sustav za upravljanje i financiranje EU projekata. No to još uvijek ne znači da posjedujemo dostatne kapacitete i znanja, da nam je sustav dovoljno učinkovit i da smo spremni za upravljanje sredstvima po strogim pravilima, u dogovorenim rokovima, i naravno poštujući sve zakonitosti transparentne i poštene javne nabave.
4. Za potrebe vođenja statistike, Hrvatska je trenutno podjeljena u 3 NUTS 2 regije. U narednih nekoliko godina potrebno je analizirati je li takva podjela najsretnije rješenje i omogućava li nam najveću iskoristivost sredstava. Uz to, potrebno je razmišljati želimo li takve regije imati samo radi prikupljanja relevantnih statističkih podataka, ili ćemo na takvoj regionalnoj razini graditi I administrativne I upravljačke kapacitete.
5. Danas svaka županija ima svoje regionalnu razvojnu agenciju. Njena uloga defnirana je Zakonom o regionalnom razvoju RH  za potrebe razvoja županija. No kakva je njihova sudbina u kontekstu korištenja Strukturnih fondova? Hoće li neka od njih prerasti u regionalnu razvojnu agenciju na NUTS 2 razini, ili će sve p/ostati samo mogući krajnji korisnici sredstava za svoje projekte.

Iako se može činiti da su 2013. – 14. daleko ispred nas, imajući u vidu opseg promišljanja i posla vezanih uz pripremu za sudjelovanje u Kohezijskoj politici EU, nemamo puno vremena za čekanje.